Kojim jezikom bi drugi da govorite

• Tweet
• Objavi na Pinterestu

Prenosimo Vam drugi nastavak niza članaka dr.sc. Domagoja Vidovića, iz sutrašnjeg broja Hrvatskog slova, u kojem polemizira sa stavovima pojedinih hrvatskih jezikoslovaca koji se trude ne vidjeti razliku između hrvatskog i srpskog jezika.

Kojim jezikom bi drugi da govorite

Nakon što smo se u prošlome broju pozabavili strukturnim kriterijem i kriterijem međusobne razumljivosti, u ovome broju nastavljamo s obradom različitih kriterija podjele jezikâ. Za početak bih se samo još jednom rečenicom osvrnuo na neprestano srpsko posezanje za dubrovačkim govorom i istaknuo da su ga počesto ražarivali i sami Dubrovčani poput Milana Rešetara ili u najnovije vrijeme Orsata Ligorija, koji svoj materinski govor naziva dijalektom „našega jezika“, a proučava ga u sklopu „dijakrone srpskohrvatske akcentologije“. Orsat Ligorio inače je autor izvrsnoga članka „Fonemika dubrovačkoga govora“, a upravo fonološkomu sustavu dubrovačkoga govora, kao što rekoh u posljednjemu članku u Hrvatskome slovu, nema ni približnoga ekvivalenta ni u jednome meni poznatom srpskom govoru, ali bi ga se u čakavskome dalo pronaći (samo zašto bi ga čovjek tražio u susjedstvu kad može na put oko svijeta)

Za početak podvrgnimo hrvatski jezik jezikoslovnome ispitivanju DNK-a, tj. pokušajmo dokazati ima li on braće i polubraće, tko mu je otac, a tko stric. Naime, većina jezikoslovaca drži da su bošnjački, crnogorski, hrvatski i srpski genetski jedan jezik. I to je nedvojbeno točno. Sva četiri jezika imaju zajedničkoga jezika pretka – praslavenski jezik, no o tome je li bilo određenih prijelaznih razdoblja od raspada praslavenskoga jezika na dijalekte do razvoja zasebnih južnoslavenskih jezika postoje različita mišljenja. Hrvatskomu je dakle praslavenski otac, istočnoslavenski i zapadnoslavenski jezici su mu rođaci, a južnoslavenski jezici braća. Koliko znam o genetici, braća, čak i kad je riječ o jednojajčanim blizancima (da slikovito dočaramo sličnost među jezicima sa štokavskom osnovicom), ostaju braća, tj. roditelji ih itekako dobro raspoznaju bez obzira na sličnost.

Osobno me je pak poprilično razjarila rečenica u knjizi Čiji je jezik mojega prijatelja i jezikoslovca svjetskoga glasa Mate Kapovića koji tvrdi da po kriteriju identifikacije govornika (po toj se metodi ispitanika pita kojim jezikom govori) Hrvati i Srbi danas nedvojbeno govore različitim jezicima, ali je pitanje kakav bismo odgovor dobili 1985. Mislim da je odgovor na to pitanje dan u glasovitoj Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika (1967.) i često prešućivanoj Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskome jeziku (1971.). Kako je kraj iz kojega potječem poznat kao malo „tvrđi“, ponukan Matinom izjavom, upitao sam zagrebačke kolege s posla kako su nazivali školski predmet na kojemu su učili osnove našega jezika. Odgovor je bio, naravno, hrvatski.

Sa zadovoljstvom sam pak u knjizi Raspre i rasprave Mirka Tomasovića pročitao kako je Teofil Kristek (1561. – 1622.), ravnatelj jednoga isusovačkog kolegija, u anketi o tome koji je slavenski jezik najprikladniji za naukovni školski predmet odabrao hrvatski. Od toga me je čak i više obradovala činjenica da je iz njegova teksta razvidno kako on razlikuje, suprotno od Snježane Kordić nekoliko stoljeća kasnije, hrvatski i srpski. Hrvatski i srpski razlikovali su i mnogobrojni hrvatski pisci. Jurica Budja navodi primjer Antuna Kanižlića koji se 1760. osvrće na razlike između govora starosjedilaca i doseljenih pravoslavaca u Slavoniji: Budući ja počeo od jezika iliričkoga govoriti, ako bi i hotio mučati ne mogu da nikoji jezik naš zovu jezik racki. Prišiše nam po rugu vlašku ovu peraču (…) Budja ističe kako Slavonci svoj jezik nazivaju iliričkim te slavonskim, dalmatinskim i bosanskim (po krajevima u kojima se razvijaju hrvatski štokavski književni jezici), ali nikad srpskim. Kanižlić to navodi gotovo stotinu godina prije Garašaninova manifesta i stotinjak godina prije nego što je srpska država stekla neovisnost, dakle u razdoblju koje je prethodilo znatnijim hrvatsko-srpskim trzavicama te je njegov istup nemoguće nazvati nacionalističkim ispadom, štoviše Kanižlićeva rečenica koju sam naveo poslužila je Snježani Kordić da ustvrdi kako Slavonci svoj jezik nazivaju srpskim. Pročitajte ponovno spomenutu rečenicu, pa tko mi odgovori na pitanje na temelju čega je uvažena jezikoslovka zaključila da Slavonci govore srpskim, ovjenčat ću ga lovorovim vijencem za forenzičnu lingvistiku i dodijeliti mu nagradu od dva bajama (toliko mi plaćaju, kad plate, za lekturu Glasa Hutova).

Inače se često u hrvatskim jezikoslovnim krugovima drži da se Hrvati bezrazložno pjene o tako nebitnoj stvari kao što je ime jezika. Ionako su južnoslavenski jezici slični, pa je logično da Europska unija i njojzi slične naddržavne tvorevine nastoje uštedjeti na troškovima prevođenja. Zanimljivo je samo zašto ne štede na drugima. Nikome ne pada napamet uvesti DNŠ (dansko-norveško-švedski), dok se BHS-om (bošnjačko-hrvatsko-srpskim) sporazumijevaju valjda i vrapci iz regiona koji se klate na žicama na kojima se vihore europski i svjetski stjegovi. Irskim malo koji Irac govori, ali se Irci ne odriču svoje keltštine kako bi popunili proračunske rupe Europske velezajednice. Suvremena je pak francuska jezična politika utemeljena na Ediktu o narječjima kojim je zabranjena uporaba francuskih „narječja“ – romanskoga provansalskog i keltskoga bretonskog. I dok se pošteni jugocentrični hrvatski jezikoslovci čudnim čudom čude kako su to srpski i hrvatski dva različita jezika, a navodno međusobno nerazumljivi (barem ako je vjerovati zagrebačkim maturantima) čakavski i zapadni štokavski jedan te isti, francuska narječja pripadaju čak i različitim (pod)skupinama indoeuropskih jezika (francuski je romanski jezik, a njegovo „bretonsko narječje“ keltski).

Nažalost, u Europi i politici općenito ne vrijedi misao Mladena Kušeca kako su mali veliki, a veliki mali. Što prije progledamo, imamo veće izglede za opstanak. A koji je krunski dokaz da hrvatski jest zaseban jezik, pročitajte u sljedećemu broju ove jezičnopolitičke napetice.

dr.sc.Domagoj Vidović/ tjednik za kulturu Hrvatsko slovo od 29.06.2012

• Tweetni
• Objavi na Pinterestu

Vezani članci

• 

  Vidović o metkovskim prezimenima
  Vidović o metkovskim prezimenima
• 

  Puste su kale
  Puste su kale
• 

  Ja ne pratim štampu jer unapred znam – na dobre mi vesti ne miriše dan
  Ja ne pratim štampu jer unapred znam – na dobre mi vesti ne miriše dan
• 

  Domagoj Vidović među nagrađenima
  Domagoj Vidović među nagrađenima

1 komentar

1. 

   tončica

   30.06.2012. at 15:59

   Ma pametan je ovaj naš Domagoj, premda ga pola ne razumin, a i finćukast je…………hhhhhhh. Živio.

   Log in to Reply

Morate se prijaviti da možete napisati odgovor Prijava