Jel jesi…

• Tweet
• Objavi na Pinterestu

Prenosimo Vam prvi članak od niza članaka u Hrvatskom slovu, u kojima će se naš Metkovac dr.sc. Domagoj Vidović osvrnuti  na pitanje kojim jezikom mi zapravo govorimo, odnosno je li hrvatski jezik ili nije.

Kojim jezikom vam govore da govorite

Kako su se Hrvati tijekom komunizma masovno odricali ispovijedanja vjere, a kako mi se čini da se u demokraciji počesto odriču pameti, odlučio sam se osvrnuti na pitanje je li hrvatski jezik ili nije. Naime, dok je puku još od stoljeća sedmoga kristalno jasno kojim jezikom govori, svaki pošten (serbo)kroatist ili jugoslavist koji drži do sebe i vlastitoga medijskog lika, puk uvjerava da prozor nije prozor, odnosno da hrvatski jezik jest ali zapravo nije, pa opet jest… Znate i sami kako je kad nekoga zaprosite. Čim se počne nećkati čak i ako govori da hoće, ništa od toga.

Kako osobno ne držim previše do izgleda (dosta sam kosat, a i počesto bradat), ovoga ću puta podilaziti puku, no na temelju jezikoslovnih teorija s obzirom na to da bi mi čak i zagovornici neposredne demokracije mogli zamjeriti okupljanje svih Hrvatica i Hrvata na naš aeropag Jelačić plac jer bi od naroda (da ne rečem od cijele nacije) dobili odgovor koji im ne odgovara. Narod se pita kad ne treba, a ne pita kad treba – stari je to hrvatski običaj.

U ovoj kratkoj raščlambi valja imati na umu da hrvatski jezik nije samo standard, nego ga čine i narječja s mjesnim govorima. Kako Bošnjaci, Crnogorci i Srbi ne govore čakavskim i kajkavskim narječjem, već se tu hrvatski izdvaja od ostalih jezika središnjega južnoslavenskog područja.

Pođimo od strukturnoga kriterija koji bismo radno mogli nazvati gramatičkim. Zanemarimo na čas čakavsko i kajkavsko narječje koji su sasvim dostatno razlikovni i posvetimo se štokavskom unutar kojega također postoje razlike.U prozodiji se hrvatski i u znatno manjoj mjeri bošnjački štokavci od crnogorskih i srpskih razlikuju po tome što je u njihovim govorima zabilježen akut. Od ostalih se štokavaca pak izdvajaju torlački govori kojima govore Srbi u jugoistočnoj Srbiji i dijelovima Kosova (njima govore i rumunjski i kosovski Hrvati, no torlačkima su postali u torlačkome okruženju, nisu takvi odvajkada). Ti govori pripadaju balkanskome jezičnom savezu kojemu iskonski ne pripada nijedan hrvatski govor.

Kad je riječ o fonologiji, samoglasnički sustav dubrovačkoga govora toliko odudara od svih ostalih štokavskih govora (pa i govora u svojemu neposrednome susjedstvu), a toliko je sličan  susjednim čakavskim, da bismo na temelju samo te činjenice bez ikakve grižnje savjesti mogli zaključiti da je sa srpskim povezan koliko i koji bušmanski dijalekt. Hrvatski dalmatinski i dijelom hercegovački štokavski govori (poglavito primorski, ali ne samo oni) poznaju i tzv. predbuduće vrijeme (npr. bit će sigurno čuo ‘bit će da je sigurno čuo’), imperativ prošli (npr. bijaše to učiniti ‘trebao si bio to učiniti’) te poseban oblik futura II. u pogodbenim rečenicama (npr. ako budemo to učiniti ‘ako budemo to učinili’), po čemu su bliži čakavskome nego ostalim štokavskim govorima.

Na razini standardnih jezika strukturne su sličnosti znatno veće s tim da jezikoslovci počesto zanemaruju činjenicu da Hrvati štokavsku osnovicu razvijaju još od Bartola Kašića, a Srbi od početka 19. st. Pritom je veoma važna činjenica koju ističe Mirko Tomasović da kajkavac Ljudevit Gaj štokavski piše već 1830., dok Ilija Garašanin 1844. Načertanije, srpski politički manifest, piše na slavjanosrpskom, a ne na štokavici koju je nastojao na razinu standarda uzdignuti Vuk Stefanović Karadžić. S obzirom na višestoljetnu dubrovačku štokavsku tradiciju, stvaranje poprilično standardiziranoga štokavskog književnog jezika u franjevačkim slavonskim i bosanskim samostanima te razvijenu hrvatsku leksikografiju iz koje je Karadžić crpio građu za svoja djela, u pravu je nestor hrvatskoga jezikoslovlja Bulcsú László kada tvrdi: „Vuk je Hrvatima ukrao jezik i podvalio im ga kao srpski.“ Na razini standarda crnogorski se od ostalih jezika sa štokavskom osnovicom izdvaja po čuvanju staroga mjesta naglaska, a različit je od ostalih jezika i po glasovima ś i ź (koje bilježimo i u hrvatskim štokavskim dijalektima istočno od Neretve i u dijelovima Bosne).

Morfološke su i tvorbene razlike uistinu male (najuočljiviji su dakanje i isanje) kao i sintaktičke, no u izboru se i normiranju pojedinih morfoloških i sintaktičkih oblika jezici sa štokavskom osnovicom dobrano razlikuju. O leksičkoj razini uistinu nije potrebno previše zboriti. Mlađe generacije ne poznaju mnoge srpske riječi, a stručna su nazivlja veoma različita u što se možete i sami uvjeriti ako odete na koji stručni skup ili pokušate sastaviti neki uređaj sa srpskim uputama.

Prijeđimo na kriterij međusobne razumljivosti. Tu se često navodi primjer kako se Osječanin, Tuzlak, Podgoričanin i Kragujevčanin međusobno jako dobro razumiju iako govore različitim jezicima, a stanovnik Bistre i Komiže nikako iako govore istim jezikom.

Sve je to odraz zablude po kojoj se svi štokavci međusobno odlično razumiju koja pada u vodu na prvome ulasku u trgovinu. Naime, uđe li u trgovinu u Metkoviću stanovnik stotinu kilometara udaljenoga Dubrovnika i zatraži saket patata, teško da će dobiti što je zaiskao ako dodatno ne pojasni o čemu je riječ. Kao studenta bi me moji kolege iz Slavonije uvijek blijedo gledali kad bih ih upitao u mojim stranama sasvim bezazleno pitanje Đe stojiš? (Gdje stanuješ). Kad govorim brački, odlično razumijem Korčulane, ali oni ne razumiju mene, a Višani pak razumiju mene, a ja njih malo i ništa.

Gdje prestaje hrvatski, a počinje bošnjački, crnogorski ili srpski, nitko ne zna kao što se ne zna ni gdje počinje francuski, a završava talijanski ili slično. Naravno da se govornici susjednih područja bolje razumiju od govornika međusobno udaljenih područja, tako da se štokavac iz Sinja i čakavac s Brača međusobno mnogo bolje razumiju nego čakavac s Brača i čakavac iz Fažane ili štokavac iz Sinja i štokavac iz Niša. Budemo li se, dakle, slijepo držali kriterija međusobne razumljivosti ne samo da svi štokavci ne bi govorili istim jezikom, nego ne bi ni svi čakavci ni kajkavci, pa bi Hrvatska umjesto zemlje s tisuću otoka postala zemljom s tisuću jezika. S druge strane, danas svatko govori engleski, pa se i Slaveni umjesto da opće na materinskim jezicima služe engleskim kao jezikom mostom.

Napomenimo za kraj da pojedine hrvatske privatne televizije dijalektne razlike ne nadilaze poput kumice Barice iz Bistre i teta Kate iz Komiže koje, ako se slučajem susretnu, shvate da bi bilo zgodno govoriti na hrvatskome standardu jer on i služi nadvladavanju dijalektnih razlika, nego u završnici hrvatskoga košarkaškog prvenstva jezično veoma udaljene klubove iz Podsuseda i Trešnjevke časte obradom podataka na engleskome. O ostalim kriterijima podjele jezikâ nastavljamo u idućemu broju.

Domagoj Vidović/preuzeto iz tjednika  Hrvatsko slovo od 22. lipnja 2012

• Tweetni
• Objavi na Pinterestu

Vezani članci

• 

  Vidović o metkovskim prezimenima
  Vidović o metkovskim prezimenima
• 

  Puste su kale
  Puste su kale
• 

  Ja ne pratim štampu jer unapred znam – na dobre mi vesti ne miriše dan
  Ja ne pratim štampu jer unapred znam – na dobre mi vesti ne miriše dan
• 

  Domagoj Vidović među nagrađenima
  Domagoj Vidović među nagrađenima

Morate se prijaviti da možete napisati odgovor Prijava