Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac

• Tweet
• Objavi na Pinterestu

Prenosimo Vam zadnji članak iz nizanke u Hrvatskom slovu u kojem dr.sc. Domagoj Vidović iznosi krunski dokaz o zasebnosti hrvatskog jezika.

Oprosti mi, Bože, što sam Dalmatinac

Evo je i vrijeme prvoga banja pri kraju pa valjda preplanulom puti i posvijetljelom kosom više ne ću izazivati ljubomoru u kolega, a kraju polako ide i ova nizanka o rodu i jeziku. Da vlastite članke malo jezično postarim, vjerojatno biste pomislili da ih je pisao Adolfo Veber Tkalčević, ali čini mi se da je hrvatski u njegovo vrijeme bio u povoljnijemu položaju nego danas. Ako mislite da nisam u pravu, pokušajte se spomenuti koliko ste puta u posljednje vrijeme čuli svezu naš jezik. Osim toga i matičnu mi ustanovu u medijima nazivaju Institut za jezik ili Institut za jezik i jezikoslovlje. Slučajno ili ne svaki put ispadne ono hrvatski. Možda bi i ime države trebalo promijeniti ako koga vrijeđa, u, recimo, Naša Zemlja. Ionako je tako većina vodećih medija i premijer nazivaju.

No, vratimo se mi opet malo u prošlost, u vrijeme prednarodno (odnosno prednacionalno, da budemo suvremeni). Od meni omiljenih sociologa počesto slušam već izlizanu tvrdnju kako su katolike u BiH Hrvatima učinili franjevci i to, po teoretičarima kasnoga nacionalizma, tek u 19. st. Po balkanskim su gudurama dotada tumarala bezoblična mnoštva koja se razlikovahu tek vjeroispoviješću. Jezik im bijaše zajednički, a ime nepoznato. Suvremeni narodi ne bijahu u osmanlijsko doba ni u utrobi, a u pelene su sa šahovnicom naše pređe stavili spomenuti franjevci u znatnijoj mjeri tek nakon oslobođenja BiH od Turaka. Lijepo zvuči, zar ne? Još samo da je tako! Transliterirajući najstarije dosada pronađene hercegovačke matične knjige iz župe Gradac u neumskome zaleđu, uvidio sam da je u razdoblju 1764. – 1777. zabilježeno petnaest upisa krštenika uz koje stoji rečenica natus fuit in montibus Serbuliae ili, u prijevodu na naš jezik (kojega ja nazivam hrvatskim, vi ga neslužbeno zovite kako hoćete, ali ga po Ustavu morate zvati hrvatski), bijaše rođen u srpskim planinama. Srpskim su planinama gradački župnici (koji su bili dijecezanski svećenici, a ne franjevci) nazivali gore u okolici Nevesinja, Gacka i Kalinovnika na kojima su istočnohercegovački Hrvati ljetovali (ne plandovali, nego išli za poslom) sa stokom. Stalne stanovnike toga područja gradački župnici, za razliku od mišljenja suvremenih sociologa, nisu smatrali dionicima vlastite zajednice, pače su ih očito smatrali i zasebnim narodom, čak su znali i da se taj ponešto drukčiji narod naziva srpskim imenom.

Vratimo li se još malo više u prošlost, spoznat ćemo i da su etnonimska imena Hrvatin i Hrvoje rasuta Bosnom od Vrbasa do Drine, nalazimo ih u Foči, u okolici Višegrada, pa čak i na Sandžaku. Ime Hrvoje nosio je i Hrvoje Vukčić Hrvatinić kojemu bi kao i krstjaninu Hvalu, da su danas živi, u osobnim dokumentima pisalo da živi u Kotor Varoši u Republici Srpskoj. Naravno da su navedena osobna imena zabilježena i diljem Huma od Neretve barem do Slavogostića u Trebinjskoj šumi, a hrvatsko je ime pouzdan znak hrvatske prisutnosti između Vrbasa i Drine unatoč tvrdnjama pojedinih bošnjačkih povjesničara da je Hrvate u BiH dovela Austrija. Pa nije se valjda osobno ime Hrvoje nadijevalo zato što ga je nosio vrli mačevalac neki tada omiljen kao danas Ivano Balić? Danas gotovo svaka bošnjačka obitelj koja drži do sebe tvrdi da je krstjanskoga podrijetla, čak i mnoga koja je poslije živjela u Turskoj Hrvatskoj u kojoj su danas Bošnjaci apsolutna većina. Pozivanjem isključivo na krstjanske korijene Bošnjaci se odriču bosanskih kraljeva i velikaša koji su u najvećoj mjeri bili katolici. Da ni krstjanima (kojih je u za njih najboljim vremenima u BiH bilo najviše 15 %) pod Osmanlijama nisu cvjetale ruže, svjedoče i dokumenti o mnogobrojnim krstjanskim prebjezima u Dubrovniku. Hrvate i Bošnjake veže i arebica, arapsko pismo prilagođeno slavenskim jezicima, koje se, gle čuda, nazivalo i arvaticom. Hrvate i Bošnjake (te Ukrajince) povezuje i ikavica.

Naravno, Bošnjaci imaju puno pravo na svoj narodni jezik i svatko tko tvrdi da je bošnjački jezik izmišljotina nije u pravu. Bošnjaci pak nemaju pravo zatirati prisutnost drugih na vlastitu ozemlju, katoličke većine u predosmanlijskoj BiH te pravoslavne u istočnim dijelovima BiH, na Sandžaku te na Kosovu i u Makedoniji. Bošnjački i crnogorski standardni jezik od Brozovićeva su dijasistema učinili kvadrisustav te osim jezikoslovaca izludjeli činovništvo Europske unije, a mene samo zanima zašto se ta dva jezika, kad smo već široki, isključuje iz dijakrone akcentologije našega jezika. Možda su zbog loših cesta u tim državama ispali serbokroatistima iz torbe.

U predzadnjem sam vam broju Hrvatskoga slova obećao iznijeti krunski dokaz zašto je hrvatski zaseban jezik, pa je red da obećanje ispunim. Unatoč svim znanstvenim teorijama o tome što je jezik, u praksi vrijedi samo jedna. Jezik je po njoj dijalekt iza kojega stoje vojska i mornarica (može i bez mornarice da nam susjedi Madžari ne ispadnu iz priče). Ako nam je država donijela mnoge tegobe, donijela je i jednu blagodat. Njezin je službeni jezik hrvatski i to stoji u svakoj suvremenoj enciklopediji i wikipediji. Uzalud nama svi marulići, kašići, gaji i vrazi – da države nemamo, sva bi naša nastojanja bila mjed što ječi i cimbal što zveči. Zahvaljujući toj državi, koliko god je političari i „prosvjetitelji“ nastojali učiniti jadnom i neuglednom, serbokroatističke teorije u Hrvata stanu u uzrečicu iz rodnoga mi kraja Zviždi, Konavljanine ili, da se izrazimo šlagerski, Uzalud vam trud svirači. Ova je nizanka nastala upravo kao odgovor na višegodišnje zviždanje i sviranje koje trpim otkad sam upisao studij kroatistike. Ono je poprilično ojačalo u posljednjih nekoliko godina i moj se odgovor može podvesti pod misao moje pokojne bake: Ne treba vazda pametan šućet jer se onda budala ne će stat smijat. I smije nam se tako Slavko Goldstein nudeći rješenje pravopisnih prijepora, smije nam se Snježana Kordić tvrdnjama da smo nekakvi nacionalisti koji se razdružuju dok se čitav svijet udružuje, smije nam se i ministar Jovanović koji u tri rečenice napravi 60 jezičnih pogrješaka, a smije nam se i Haški sud koji nam se obraća na lošem srpskom. Nasmijmo se i mi njima jer nekima od njih smeta postojanje ove države, nekima ime jezika, nekima intoniranje himne i šahovnica, a nekima sve to. Naravno, ne će vam oni to izravno izreći, ali kad se ogole njihove poruke uvezane u grimizni omot, sve je kristalno jasno.

Na koncu navodim da sam ovih dana izmijenio i nekoliko e-poruka s Matom Kapovićem koji, u maniri Krležine izjave o tome kako je uvijek pisao na hrvatskome, tvrdi da pridjev hrvatski upotrebljava samorazumljivo bez nepotrebne žestine te da će svojim knjigama najbolje promicati hrvatski jezik. Možda se uistinu ja osobno malo previše žestim, no žestim se zbog onoga što vidim, to što vidim me boli, a boli me zato što mi je stalo. Žestim se i zato što sam Dalmatinac, a ako i veći muškardini (poput svetoga Jere, pučiškoga parca) od mene nisu mogli suspregnuti vlastitu narav, kako da to učinim ja!

Domagoj Vidović /tjednik za kulturu Hrvatsko slovo -13.srpnja 2012.

• Tweetni
• Objavi na Pinterestu

Vezani članci

• 

  Vidović o metkovskim prezimenima
  Vidović o metkovskim prezimenima
• 

  Puste su kale
  Puste su kale
• 

  Ja ne pratim štampu jer unapred znam – na dobre mi vesti ne miriše dan
  Ja ne pratim štampu jer unapred znam – na dobre mi vesti ne miriše dan
• 

  Domagoj Vidović među nagrađenima
  Domagoj Vidović među nagrađenima

1 komentar

1. 

   Luka

   12.11.2012. at 10:41

   Pozdrav Domagoj,

   Molio bih te, ukoliko imaš volje i želje, da napišeš nešto vezano za naglaske na imena gradova, jer mi je malo previše da me bombardiraju ovdje u Zagrebu sa naglascima tipa MeduLIN, PoREČ, PaZIN..
   Čisto da im imam za pokazati jedan kvalitetan članak na temu naglasaka, jerbo ga nigdje ne pronalazim

   Hvala

   Prijavi se za odgovor

Morate se prijaviti da možete napisati odgovor Prijava