>
Naslovnica   >   Kultura   >   Smije li znanstveni novak poći na more

Smije li znanstveni novak poći na more

Objavljeno 05.07.2012.

Prije nego što se uhvatim u koštac s daljnjim kriterijima podjele jezikâ osvrnut ću se samo još kojom rečenicom na stanje u kroatistici koje mene osobno poprilično uznemiruje. Katkad čak pomislim da sam pomalo i paranoičan, no pročitavši sažetak događanja na godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika akademika Kovačeca (Hoće li nam uskoro biti nužna nova Deklaracija?), vidim da u svojemu razmišljanju ipak nisam usamljen.

Kako su na hrvatskoj javnoj sceni alternativne skupine zapravo mainstream (da se poslužim njihovim izričajem), tako se nažalost i među jezikoslovcima širi razmišljanje da kroatisti i nisu jezikoslovci nego nekakvi ognjištari koji uz voštanice čitaju budnice i davorije, a u dokolici gospodarske vjesnike pisane u NDH e kako bi koju riječ oživjeli i ponovno zaveli ovaj napaćeni narod. Naravno, narodu ne treba norma jer narod najbolje zna kako govoriti.

Međutim, neposredna se demokracija ne primjenjuje kad je riječ o imenu jezika jer tu narod treba osvijestiti da je neuk (iako čak 96 % stanovnika ove države po popisu iz 2001. materinskim jezikom naziva hrvatski) i objasniti mu da je prirodno da je jezik Šveđana švedski, Danaca danski, Ukrajinaca ukrajinski, ali da je jezik Hrvata hrvatskosrpski, a Srba srpskohrvatski. Jest da biste za takvo zaključivanje dobili jedinicu iz logike, ali jezik nije matematika, da navedem uobičajenu poštapalicu hrvatskih novinara i osviještenih kulturnih djelatnika. Kad normativist normira, to je jezično nasilje, a kad jezikoslovac mijenja narodno ime jeziku, onda je to znanost. Drugi je zaključak koji se nameće to da je kroatist jezikoslovac samo ako svoj jezik naziva složenim imenom (hrvatskosrpskim, srpskohrvatskim, srednjojužnoslavenskim itd.).

I dok serbokroatisti u svijetu drže kolegije u čijim se nazivima spominje koje od spomenutih složenih imena, u Hrvatskoj se jedan dio serbokroatista naziva kroatistima kako bi i u kojoj znanstvenoj ustanovi ili na sveučilištu primio plaću. Uvijek se pitam kako netko može održavati kolegije iz predmeta u koji ne vjeruje. Pošteno bi bilo dati ostavku i predavati ono u što se vjeruje. No, Hrvati su pomorski narod, pa su se naviknuli mijenjati mišljenja po smjeru vjetra, tako da nam bivši marksisti danas drže predavanja o demokraciji. Sociolozi su pak mnogo dosljedniji. Suvremeni su narodi (reče se birano, po njihovu mnijenju, nacije) nastali u 19. st., a danas su oni atavizam, svojevrsno slijepo crijevo koje se tu i tamo upali, a ne da ga se ukloniti jer se specijalistički pregled, zahvaljujući bivšemu Ministarstvu zdravstva i sadašnjemu Ministarstvu zdravlja, čeka nekoliko godina.

I uvijek se velike ideje kaleme na male narode, a unutar njihovih redova uvijek se nađu gorljivi prosvjetitelji koji ne znaju da se, kako reče Mile Maslać, malenošću veličje stječe. Stoga pojedina omanja afrička plemena od pedesetak milijuna pripadnika nikada narodom nijesu postala, pa samim time i nemaju svojega jezika nego govore afričkim dijalektima. Svojevrsnom Afrikom usred Europe naše su strane smatrali Fortis, Goethe, pa čak i Byron, Joyce i Shaw. Morlaštvom smo toliko opjevani da je svaki pokušaj prikaza naših prostora kao kolijevke zapadne uljudbe i ostatka ostataka negdašnjega Sredozemlja osuđen na propast.

Dobro to znaju naši redatelji i pisci, a čak i hrvatska država novčano podupire filmove kao što su Svjedoci i knjige kao što je Jezik i nacionalizam. Tvorce takvih djela drži se iznimno hrabrim osobama koje su se jedine usudile progovoriti o mračnim događanjima u ovome tamnom vilajetu. Jest, velika je hrabrost dobiti sredstva iz inozemstva i od ministarstava države koja se odrekla i trećine svojega ozemlja kako bi ušla u jednu naddržavnu tvorevinu. Uče nas kako se za ovu zemlju treba skrbiti jer će tu naši potomci živjeti i za petsto godina, a kad daju pola našega mora, onda to argumentiraju činjenicom da nemamo dovoljno koćâ. Pa tko kaže da ih za pedeset, sto, tisuću godina ne ćemo imati? Zbog tvoraca navedenih djela morat ćemo promijeniti i definiciju mučenika. Očito mučenik nije nužno patnik, ali nekako ćemo već pronaći vezu između Vinka Brešana, Snježane Kordić i žeravice na kojoj se pekao sveti Lovre.

Vratimo se na čas jezikoslovlju. Po kriteriju vrijednosnih sudova koji je na Hrvatsku s okružjem primijenio Radoslav Katičić hrvatski jest zaseban jezik između ostaloga zato što Hrvati svoju književnost nazivaju hrvatskom neovisno o kraju iz kojega potječu. Uistinu, hrvatskim su se književnicima smatrali pisci od Slavonije do Boke. U Dubrovniku nema osobe koja je napisala više od jednoga retka, a koja nije u njemu napisala pridjev hrvatski. Samo, da bi se to znalo, treba čitati malo više od djela Aleksandra Belića ili Pavla Ivića kojima je sve štokavsko srpsko. Naime, kad ta dva autora takvo što ustvrde, oni su dijalektolozi, a kad moja malenkost ustvrdi da je dubrovački govor hrvatski, onda je to nacionalizam, pače šovinizam.

Ja sam sretan što živim u ovoj državi jer bih zbog pisanja ovih nekoliko članaka prije pedesetak godina u Lijepoj Negdašnjoj vjerojatno završio na Golome otoku, a otprilike znam i tko bi me otkucao. Pišući prije više od godine dana dnevnik (koji je književni oblik, što očito neki ne razumiju, a u književnosti mašta radi svašta) za Hrvatsko slovo nisam ni slutio da se to tako pozorno čita i ozbiljno shvaća. Bio sam tada optužen da se kupam dok sam na terenu. I jesam, ne tvrdim da nisam, osobnu je higijenu nužno održavati. Samo nakon kupanja ipak sjednem za laptalo (kako Pučišćani nazivaju prijenosno računalo) i napišem koji redak umjesto da glumim ministra tuđih poslova. No, komunizam u nas očito živi vječno, a uvijek se nađe načina da OZNA sve dozna, nekoć odeš u komitet, a sad fejsbučiš ili čekaš da ti tko zamakne iza ugla, pa uđeš u sobu kakva (ruko)voditelja. Zagovornike jezičnih teorija po kojima je hrvatski jezik nacionalistički atavizam, a hrvatskosrpski znamen kozmopolitske širine pozivam da svoje teorije primijene i na druge jezike te da takva svoja djela pokušaju objaviti u državama u kojima o tiskanju knjiga ne odlučuju pusići, teršelićke ili zlatarice. Kako je u nas, najbolje znaju novinari Hrvatskoga slova.

Nizanka još nije gotova. Naučio sam i ja nešto od Marije Jurić Zagorke. I da, more je toplo, slobodno javite mojoj voditeljici projekta, ravnatelju i mjerodavnomu ministru.

Domagoj Vidović/ tjednik za kulturu Hrvatsko slovo od 6.srpnja 2012.

Morate se prijaviti da možete napisati odgovor Prijava

Ostavite svoj odgovor